Vladimir Novotny - službeni blog
Pisac Online
Blog
ponedjeljak, lipanj 3, 2013
Bez obzira na Forbesovu hvalu župana Tolušića, Virovitičko-podravska županija je opet pala na ljestvici zaposlenih, tj. postala je županija s najviše nezaposlenih. Svaki treći stanovnik naše županije je nezaposlen, što je alarmantno stanje.

Istina, možda se slika promijeni sada, poslije izbora, kada se zaposle svi oni kojima je zaposlenje za glasovanje obećano, ali sigurno je samo to da će se netko zaposliti umjesto Sanje Bošnjak u razvojnoj agenciji, jer je ona postala dožupanica.

Naime, u toj razvojnoj agenciji su svi zaposleni, pa ne izrađuju projekte za zapošljavanje. O čemu se radi.

Grad Virovitica i Razvojna agencija Sjever-Dan prijavili su osam novih projekata na natječaje objavljene na nacionalnoj razini ukupne vrijednosti 6.236.279,98 kn. Na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske Unije prijavljeni su projekti za rekonstrukciju i izgradnju prometne infrastrukture, a sve u cilju podizanja kvalitete i sigurnosti prometovanja u Gradu Virovitici:

  • Uređenje dijela nogostupa na području Grada Virovitice (Vukovarska Ulica i Ulica Zbora Narodne Grade) ukupne vrijednosti 985.471,88 kn,
  • Obnova nerazvrstanih cesta na području Grada Virovitice (Ulica Petra Preradovića do mosta i Ulica Tome Maretića) ukupne vrijednosti 1.751.959,88 kn i
  • Izgradnja spojne ceste J.Runjanina- Kralja Petra Krešimira i rekonstrukcija raskrižja u Ulici Matije Gupca ukupne vrijednosti 1.798.032,50 kn.
Na natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost prijavljena su četiri projekta s ciljem podizanja energetske učinkovitosti zgrada u Gradu Virovitici, ali i podizanja kvalitete uvjeta života i rada u zgradama obuhvaćenim projektima:

  • Program ugradnje razdjelnika i termostatskih ventila u zgradama na trgu bana Josipa Jelačića 7 i 8 ukupne vrijednosti 85.660,00 kn,
  • Projekt izgradnje energetski efikasne građevine PŠ Vladimir Nazor u Svetom Đurđu ukupne vrijednosti 1.098.000,00 kn,
  • Program energetskog pregleda zgrade dječjeg vrtića Cvrčak Virovitica ukupne vrijednosti 26.387,97 kn te
  • Projekt izgradnje energetski učinkovitih građevina u vlasništvu Grada Virovitice ukupne vrijednosti 469.977,75 kn koji se odnosi na mjesne domove u Milanovcu, Podgorju i sv. Đurđu.
Projekt izgradnje Parka sunčanih satova u OŠ Vladimir Nazor u Virovitici ukupne vrijednosti 20.790,00 kn prijavljen je na natječaj koji objavljuje Ina d.d.u sklopu ulaganja u održivi razvoj i zajednicu u kojoj posluje, a s ciljem promicanja društveno odgovornog poslovanja.

Kako to promijeniti?

Potrebno je pripremiti one projekte koji će zapošljavati ljude i poticati proizvodnju, prije svega poljoprivrednu. Npr: pakirnica poljoprivrednih proizvoda, otkupne stanice voća i povrća. Ponoviti prijedlog Vladi za subvencijom otkupa poljoprivrednih proizvoda iz domaće proizvodnje koja se plasira u turizmu. Olakšice za hotelijere koji dokazuju domaću proizvodnju jer želimo da naši gosti jedu domaću hranu.

Potrebno je forsirati i boriti se za projekte za podizanje plastenika financiranih iz EU.

Pokušati organizirati klastere mlijekara, povrtlara i osigurati im plasman i marketinšku pripremu za tržište.

Grad Virovitica treba otvoriti rasadnik gdje se mogu uposliti novi ljudi i koji može proizvoditi cvijeće za potrebe grada, a ne da se troši milijun kuna za cvijeće svake godine.

- Rijeku Dravu iskoristiti u plovnom smislu za turizam kroz VPŽ do Osijeka kao i jeftin način transporta.

- Terezino polje  (prijelaz) zatražiti od Vlade RH da se da na korištenje kao kamp za turiste.

Bez ikakvih tenzija sugeriram ovo novoj - staroj županijskoj vlasti kojima čestitam na izbornim rezultatima, ali ne i na rezultatima po kojima je Virovitičko-podravska županija zadnja po zaposlenosti u Hrvatskoj.

novotny @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 7, 2010
Slučajno sam prije 2 mjeseca u videoteci vidio ovaj naslov na omotu DVD-a. Bio je na rasprodaji, po 15 kuna, koliko se sjećam. I naslov je odgovorao onome čemu sam se nadao. Film je imao veze sa Salingerom i "Lovcem u žitu". Kupio sam ga i pogledao pokušaj moderne adaptacije Salingerova kultnog romana. Bježanje iz škole, odlazak u New York i na kraju put u Cornishu, u New Hampshire gdje je Salinger živio povučenim usamljeničkim životom. Logičan nastavak puta modernog Holden Caulfield.
 
Prvi put sam čuo za Salingera, tj. pročitao ga tek s dvadeset godina kada sam objavio prvi roman "Gimnazijske frke". Moje dogodovštine iz gimnazijskih dana koje sam pisao kao maturant bile su po tvrdnjama mog izdavača Franje Butorca - "proza u trapericama" - na tragu nekadašnjeg Majdaka "Kužiš, stari moj". Začetnik ovog žanra je, naravno, J. D. Salinger svojim proslavljenim romanom "Lovac u žitu".
 
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60-ih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprostavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom, i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. (wikipedija)
 
Priznajem da baš nisam bio revan čitalac propisane lektire, a kako je Salinger 50 godina nakon objavljivanja kontraverznog romana, ušao u lektiru - ja sam ga izbjegavao. Čitao sam ono što nije bilo propisano. Tako su moje "Gimnazijske frke" nastale bez utjecaja Salingera. I bez samog Majdaka koji je, uzgred rečeno, moj zemljak. Rođen je u Zrinskoj kod Grubišnog Polja, a gimnaziju je završio u Virovitici. Pravo dijete Bilogore, kao i ja. Mada je često svoj rodni kraj znao nazivati selendrom i zabiti.
 
Međutim, čitao sam po nekoliko puta i iznova se čudio kako nakon tako uspješnog dijela nije objavio više ništa. Informacije o njemu su bili rijetke i na kraju vas tjerale da se vratite na čitanje „Lovca u žitu“. Sve te godine nije dolazio u napast da napravi neki pompozni „come back“. Da udovolji svom egu i milijunima obožavatelja. Izlazak njegovog romana bi sigurno bila medijski popraćena poput vijesti o njegovoj smrti. Prenijeli bi je svi svjetski mediji. Možda se u stvari samo bojao da svoju književnu genijalnost ne sroza nekakvim lošim romanom.
 
Uglavnom, Salinger je umro u svom domu s poprilično godina. Nitko ga nije ubio, kako to pokušava junak filma „Potraga za Holdenom“ – što bi bilo za očekivati. S obzirom da je „Lovac u žitu“ nadahnuo tolike atentatore čudno kako nikome nije palo na pamet ubiti J. D. Salingera osobno. Taj bi se sigurno proslavio.
 
Ono što me najviše intrigiralo kod Salingera je njegovo povlačenje u tu zabit, u New Hampshirea, gdje je proveo skoro 60 godina života u potpunoj medijskoj izolaciji. Salinger je svoj život proživio u ambijentu iz kakvog je - koje li ironije - naš Majdak bježao. S čim se bavio i jeli pisao tih 60 godina, možda se uskoro i otkrije. Međutim, gotovo je sigurno da je Salinger na neki način pobjegao od ljudi i javnosti. Povukao se u svoj svijet samoće i postao dobrovoljni bjegunac. Bez ikakve želje za potvrđivanjem, za dokazivanjem i uživanjem u blagodatima koju nosi slava i novac.
 
Zbog toga me podsjeća na našeg Branimira Štulića. On je 1986. odselio u Nizozemsku gdje živi i danas sa suprugom Josefine. Živi u nizozemskom gradiću Houten pokraj Utrechta. Izbjegava kontakt s javnošću, ne sudjeluje u filmu Sretno dijete o novom valu Igora Mirkovića i kaže da ga "Boli kurac za sve". Ni Štulić ne daje gotovo nikakve intervjue, ne dolazi na promocije knjiga o sebi, odbija milijunske ponude za koncerte i izbjegava susrete s ljudima iz rodnog kraja. Mnogi će reći da se pravi važan, ali to ga skupo košta. Navodno mu se nudi milijun eura za samo jedan koncert Azre u Zagrebu, ali on odbija doći. S druge strane, živi skromnim život i nema status zvijezde kojoj novac nije problem.
 
Međutim, očito je Štulić, kao i Salinger nadišao neku klasičnu razinu ljudskog razmišljanja i našeg poimanja vrijednosti. Priznali ili ne, živimo u svijetu u kojem su slava, novac i moć temeljne ljudske kategorije i najveće vrijednosti. Osim za neke ljude poput Salingera i Štulića.
 
Dobro, oni imaju slavu, ali je ne konzumiraju…
 
Štulić danas navodno nema ni putovnicu. Možda čeka da Hrvatska uđe u EU pa mu neće ni trebati. Samo će se došetati u Zagreb. Ili će umrijeti negdje u Nigdjezemskoj, u svom domu, sam sa svojim mislim poput Salingera.

„Kada umrem jednoga dana, nadam se da će netko imati toliko soli u glavi da me jednostavno baci u rijeku. Bilo gdje, samo ne na prokleto groblje. Da mi ljudi nedjeljom dolaze i stavljaju hrpe cvijeća na trbuh i sva ta sranja. Pa tko želi cvijeće kad je mrtav? Nitko“. (J. D. Salinger)
novotny @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
petak, siječanj 8, 2010
Preksinoć sam večerao s Damirom Karakašom. Moram priznati da sam još pod dojmom razgovora. Kao što ste primijetili, nisam baš neki skriboman i ne objavljujem često tekstove, pišem samo kad osjetim jako potrebu. Kao sada, recimo. Razgovor s Karakašom sam doživio na neki način kao razgovor samog sa sobom. Tip predstavlja neke stvari o kojima često razmišljam, ali mi još uvijek nedostaje hrabrosti da ih realiziram.

Upoznao sam ga slučajno, pored zgrade u kojoj živim u Zagrebu, u Miramarskoj, kod samog gradskog poglavarstva. Čekao je neki sastanak, a ja sam šetao Lunu. Odmah sam mu se obratio i zapodjenuo sam razgovor. Volio sam njegove priče i stil pisanja, a posebno me se dojmila ta njegova francuska avantura i život u stilu A.G. Matoša, pod pariškim mostovima. Tada smo pričali kratko, kojih desetak minuta i razmijenili brojeve telefona. Bilo je to pred više od godinu dana, možda dvije.

U međuvremenu sam pročitao sve njegove knjige i priče, a neki dan i zadnji roman „Sjajno mjesto za nesreću“. Bez obzira na ime, radnja romana nije smještena u Hrvatskoj – već u srcu Europe – u Parizu. Roman me doslovno oduševio. Dinamičan, autentičan i aktualan. Sigurno jedan od boljih suvremenih romana. Mislim da bi čak bio dobra literatura za studente Fakulteta političkih znanosti. Karakaš je uspio prikazao Europu u pravom svijetlu i iz perspektive običnog građanina i EU i Hrvatske.

Na večeru je došao u svom dugom kožnom kaputu i nekoj, tipično francuskoj, tamnoplavoj vesti. Odmah smo počeli spiku o romanu. Bio sam još pod dojmom pročitanog i sve mi je bilo svježe. I sam sam prošlog ljeta na tjedana dana bio u Parizu. Francuska me inače oduševljava. Međutim, Karakaš piše i govori o lošijim stranama te zemlje. Odnosu prema strancima, problemima, nesrazmjeru u životu stanovnika. Francuska je u stvari srce i kičma EU. Europa se rodila i živi u toj zemlji. Karakaš je pričao o tome kako je Hrvatska loše percipirana jer još nismo ušli u EU, dok Bugari i Rumunji jesu.

Nacrtao mi je i dva portreta na unutrašnjim koricama knjiga.

Mene je najviše zanimalo kako je živjeti tako. Bez kuće, bez stana, bez adrese… Osobno se često sjetim one poslovice: Slobodan si tek kad ništa nemaš… Karakaš je govorio o slobodi. O želji da proživi život kakav on hoće. Užasava se kredita i takvog načina života. Ograničavanja na jedno mjesto. Pitao sam ga kamo stavlja stvari, kako mu to funkcionira, ne želi li imati barem neku luku, gdje se vraća. Kaže on: „Tamo gdje sam, tamo je luka. Sve sam reducirao. Živim kao asketa. Ljudi se opterećuju s glupostima.“

Znao sam da je u pravu, a opet, treba imati hrabrosti i odvažiti se na takvo što.

Pričao mi je dogodovštine iz francuskog zatvora. Mjestu kao iz filmova, u kojem ti se može izgubiti svaki trag i glas. Gdje se boriš za opstanak i goli život. On je skoro zaglavio da ga nije izvukla cura koja je pronašla njegov bicikl. Strašno iskustvo.

Ostavio je na mene dojam poštenog čovjeka - izrazito poštenog. Poput moje bake koja ima mirovinu od 1000 kuna, a da nađe novčanik sa 1 000 eura, odnijela bi ga na policiju. Stavovi su mu toliko jednostavni i ispravni, a toliko teško primjenjivi u ovom današnjem svijetu. Izgledaju realni, a u našoj zbilji - romantičarski. Složili smo se da smo svi mi od djetinjstva ograničavani sa stereotipovima i predodžbama drugih kakav bi život trebali imati.

Govorio je o svom ocu, s kojim je neprestano bio u sukobu. Koji doslovno ne zna  ni čitati i kojem je sramota što mu je sin pisac. Imao sam dvije mogućnosti – kaže Karakaš.  Živjeti život po svom ili onako kako želi otac. Mogao sam usrećiti svog oca ili sebe.

Odlučio sam usrećiti sebe.

P.S. U nedjelju izađite na izbore... VAŽNO JE!


novotny @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009
„Svake godine problemi sa pšenicom. Pa što je onda opet siju iduće godine.“ Glas naroda, Jutarnji list.

Željka Mavrović sam upoznao na studijskom putovanju u Francuskoj u srpnju ove godine. Znao sam o njemu dosta toga i od prije, iz nekih priča. Sedmodnevni boravak u Parizu nam je omogućio i upoznavanje face to face.

Mavrović je „kompresirana boca adrenalina“. Potrebno je puno volje držati taj adrenalin u boci, ali zbog toga mi se i sviđa. Nije važno što si po rođenju, već što si po izboru. Mavrović je izabrao biti pozitivac, humanista. Neporočan lik kakvog je teško naći na svjetskoj, a kamoli na hrvatskoj sceni. Boksači obično završe u krim- miljeu, a Mavrović je završio kao vegetarijanac i proizvođač ekološke hrane. Ono što me iznenadilo u razgovoru s njim je i velika širina pogleda i liberalizam te kozmopolitski duh.

Prošlog tjedna sam imao prilike biti i gost na njegovom imanju u Sloboštini – „EKO Mavrović“. Impresivan kompleks zemlje i ideja. Projekt vrijedan divljenja u svijetu, ne samo u Hrvatskoj. Uglavnom, Mavrović je tip koji ima sve. Vrhunsku sportsku karijeru iza sebe, dobru poslovno ispred sebe, dobar image i otvorena mnoga vrata.

Onda je postao predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza. Onako, da proba nešto napraviti za poljoprivredu. Da svoju priču preslika i na druge dijelove Hrvatske. I sad je glavno pitanje koje se postavlja: Kakve on ima koristi od toga?

To sve muči. Kakve Mavrović ima koristi od svega toga? U zemlji gdje su svi bogataši primjeri za povijesnu „akumulaciju kapitala“ javnost muči interes čovjeka koji je svoj novac zaradio boksanjem. Istina, i taj novac je krvav, ali bez niskih udaraca. Međutim, u igri u koju je sad ušao, Mavrovića očekuju samo niski udarci.

S jedne strane politika, a s druge strane seljački mešetari poput Lasla. Taj tip je legenda. Prije dva mjeseca, kad se u Banskim dvorima dogovarao s predstavnicima Vlade oko cijene pšenice – za sve mu je bio kriv Pankretić. Sada, kada se Vlada malo promijenila, za sve  mu je kriv Željko Mavrović. Pa je zbog toga i organizirao skup u Đakovu na kom su Mavrovića prozivali zbog toga što Žitozajednica neće otkupiti pšenicu.

S druge strane, Željko Mavrović je s Todorićem dogovorio otkupnu cijenu od 95 lipa/kg. To je cijena 15 lipa veća od one na svjetskom tržištu. I tu je najviše pogriješio, jer na ručak s Todorićem nije pozvao Antuna Lasla. Dugogodišnjeg trgovca i špekulanta koji bi za malo medijske pažnje prodao i vlastitu pšenicu po 50 lipa.

Na sastancima u ministarstvu, koja sliče policijskom ispitivanju, otprilike se izreda po 20 tipova sa gotovo identičnim monolozima od desetak minuta. Likovi koji su digli kredite za farme i napravili jacuzije u svojim kućama. Tipusi koji imaju bolje aute od bivših svjetskih boksačkih šampiona. Jedna, onako, jako uglađena ekipa. A uz sve to iskompleksirana novim momentom dolaska Mavrovića na čelnu poziciju u Seljački savez.


U takvom okruženje je Mavroviću počeo pucati film. Ljude je počeo nazivati kukavicama, jadnicima i konjima. I to nije lijepo za čuti, koliko god bilo istinito. Kod nas se sve radi u rukavicama. Svi su uvaženi, cijenjeni i ugledni. Ne daj Bože uvrijediti nekog lopova ili kriminalca. Čak su i ovi u HEP i HŽ-u nevini dok se ne dokaže suprotno.

I sad će svi zgražati na tome što je nekome na sastanku izletjelo pa je konju rekao da je konj. Eh, da smo barem prije imali takve koje će reći konjima da su konji, a kukavicama da su kukavice. Osobno držim fige da Mavrović počne upotrebljavati i šake. To bi ipak bilo najučinkovitije.

Ipak, moram mu spomenuti i onu narodnu: Tko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku.

 
novotny @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 2, 2009
Rođen sam u Virovitici. To kao podatak samo iznosim – a ne da se time ponosim. Tek da se skuži kontekst mog pisanja. Inače nisam zagovornik zadrtog lokal patriotizma, mada ne volim ni globalizam. Uglavnom pokušavam biti realan. Kao i onom prilikom kad sam rekao da je Balašević za Viroviticu napravio više nego Šeks. Zamislite grad u kojem je uvaženi počasni građanin grada Vladimir Šeks. Ono, najzaslužniji tip u gradu. Da se smrzneš. Neću trošiti riječi na njega ni na ovogodišnju proslavu dana grada na kojoj nisam ni bio. Nije mi se svidio repertoar. Mislim, za to sam si ipak sam kriv. Ostalima se svidio, koga briga za mene.

Ono o čemu želim pisati je što mi se u Virovitici sviđa. Osim samih Virovitičanki - to su platane. Ogromne stoljetne platane u centru grada. Nešto što ni jedan grad u Hrvatskoj nema. Svi gradski trgovi su se sveli na fontanu i gole zidove, a u Virovitici su uz dvorac sačuvane i platane. Drveće koje svjedoči o vremenu i daje ambijentu poseban štih koji novci ne mogu kupiti - dojam civilizacije i urbane kulture. Otuda i usporedba s Provansom. Prekrasnom francuskom regijom s posebnom mikro klimom. Toskana i Provansa su mediteranske pokrajine poznate u svijetu po svojoj ljepoti i arhitekturi i kada je u pitanju grada ali kada je u pitanju i malo selo. Svi oni koji su tamo bili ili gledali film «Dobra godina» znaju o čemu govorim.

Btw. "Dobra godina" (Good year) je prekrasan opuštajući film o britanskom yuppiju i burzovnom geniju (Russel Crowe) koji se pretvara u bonvivana,i koji kroz svoja sjećanja budi razne ljubavi u sebi: prema djedu, djetinjstvu, Francuskoj, divnoj kući, prelijepoj Fanny Chenal ,koju je krasno odglumila Marion Cotillard. U filmu je tako prirodna, lijepa, nježna, šarmantna, a opet tajnovita, da se osim Skinnera, i publika zaljubi u nju.

Ja sam se zaljubio u Provansu preko toga, na prvi pogled najobičnijeg, holivudskog filma. Film u kojem Russel Crowe citira Prousta i kaže: «Ostavite ljepotice muškarcima bez mašte» gledao sam najmanje deset puta. Ovo djelce sedme umjetnosti je naprosto poput razglednice iz domovine vina i lavande, ali i s jednom porukom o smislu i onome što je zapravo važno u životu.

Inače, u svojoj povijesti Provansa je oduševila Van Gogha i mnoštvo umjetnika poslije njega. Eto, preko ovog filma oduševila je i mene. Toliko da sam se ovog srpnja uputio na hodočašće u Francusku s članovima udruge Lavandula croata. Bili smo tjedan dana u obilasku poznatih i nepoznatih provansalskih mjesta, sela i gradića - a misao vodilja nam je bila lavanda. Cijeli autobus ljudi opčinjenih lavandom tumarao je i na 35 stupnjeva po ovoj prekrasnoj francuskoj, a nekada davno - rimskoj pokrajini.

Nas osamdeset iz svih krajeva hrvatske je povezivala lavanda kao novi hit u hrvatskoj poljoprivredi. Ljubičasta i aromatična lavanda - nekada rezervirana samo za Hvar i Istru – stigla je i do naše Slavonije. Već je ima na desetine hektara sa vrlo dobrim prinosima u panonskoj nizini. Stvarno čarobna biljka za koju kažu da je potekla upravo iz Provanse - u Hrvatskoj se danas sadi od Fužina do Petrinje. Međutim, ono što me u Provansi oduševilo nisu bili ljubičasti grmovi lavande na nepreglednim visoravnima i ravnicama - već stabla i drvoredi platana. To drveće je posađeno i krasi i najzabitije provansalsko selo, a mnoštvo je i drvoreda uz stare rimske ceste kojim danas voze najskupocjeniji automobili.

Sami sajmovi, poput onog na kojem smo mi bili u jednom provansalskom selu velikom poput naše Špišić Bukovice, odvijaju se u sjenci krošanja tog starog i monumentalnog drveća. Zamislite sajam «Lavande i češnjaka» - kako su ga nazvali. Takav sklop mirisa nikada nisam doživio. Glavni štih svemu su ipak dala stabla platana uz koja su postavljeni štandovi sa seljačkim proizvodima.

Zbog toga me jako rastužila vijest o stradaloj platani iz virovitičkog perivoja u oluju ovog ljeta. Vozeći se poplavljenom Korijom tog dana, razmišljao sam upravo o tom srušenom drvetu koje je nakon toliko godina stradalo u jednoj ljetnoj oluju. Gubitak je nezamjenjiv. Taj drvored pored virovitičkog dvorca je vredniji od same palače i nadam se da su Virovitičani toga svjesni. Odmah se sjetim Daruvara i onog «bisera» tamo koji je dao porušiti sve staro drveće na glavnom daruvarskom trgu. Po ljeti tamo više nema ni psa od nesnosne vrućine i prženja sunca. Za takvo što bi netko u europskim metropolama otišao u zatvor.

Za rušenje drveća koje čini hlad nad bulevarima i mami prolaznike da sjednu na klupu ili terase gradskih kafića. U hladovini stoljetnih platana. Poput ovih u Virovitici koje ovaj grad izdvajaju nad ostalim županijskim središtima u Slavoniji i šire.
Upravo zbog njih volim Viroviticu i nemoj da nekom padne na pamet da bi tu mogla ići kakva zaobilaznica ili zgrada poznate braće i još poznatijeg gastarbajtera.

Kako bi rekao Đole: «Tko drvo nije razumio prvo – pa tek onda sadio – taj nije ništa uradio… i shvatit će… kad-tad… da ne zna, šta je hlad…»
novotny @ 03:21 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 16, 2009

Nedavno je na hrvatskom objavljena nova knjiga mog omiljenog pisca Paul Austera - «Čovjek u tami». Radi se o dosta mračnoj knjizi, nalik njegovom ranijem djelu «Knjiga ilizuja» u kojoj također glavni protagonist romana prolazi duboku bol zbog gubitka voljenih osoba i članova obitelji. Međutim, ovaj novi roman ima i jaku političku poruku.

Glavni lik - sedamdesetogodišnji književni kritičar August Brill u dugoj noći, mučen depresijom i nesanicom, pripovijeda priču o Americi koja se nije dogodila, u kojoj Blizanci još uvijek ponosno stoje, koja ne vodi rat u Iraku, ali vodi drugi građanski rat nakon izbora 2000. koji nisu donijeli pobjednika.

U kafkijanskoj noćnoj mori, na strani Nezavisnih Američkih Država našao se Owen Brick, tridesetogodišnji mađioničar sa zahtjevnim zadatkom ubojstva čovjeka koji je izmislio rat – pripovjedača Augusta Brilla. U napetom iščekivanju sudara ili barem kolizije dvaju paralelnih svjetova u prepoznatljivoj Austerovoj metafikcionalnoj maniri slutimo još jedno inventivno i ludičko pripovjedačko majstorstvo.

Sam naslov knjige i mnoštvo nedorečenosti govori da je ovo u stvari roman o Georgu Bushu. Kao da na njega misli Auster kad govori o «Čovjeku u tami». Sve mi se čini da bi se sada neka slična paralela dala povući i sa situacijom u Hrvatkoj. Slušajući zadnje vijesti o recesiji i domaćim ekonomskim problemima, čini mi se da i mi imamo čovjeka u tami. Zato uz predstavljanje ovog romana kandidiram i pitanje:

 Šta Vi mislite? Tko je u Hrvatskoj «Čovjek u tami»?

novotny @ 01:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009
Ima jedna priča, s neobičnom poantom. Kaže: Onaj tko te posere ne znači da Ti je neprijatelj, a onaj tko te izvuče iz govana ne znači da Ti je prijatelj. Uglavnom, mislim da ju je jednom Tonči Vrdoljak ispričao negdje, ja sam je ovlaš čuo, ali me intrigira već godinama. Kaže, ptičica ostane sama u gnijezdu. Kako je bez perja, ne može letjeti, ali ona ipak pokuša i padne iz gnijezda. Kako nije imala perja, kad je pala, gotovo se smrzla, ali u tom trenutku naiđe krava i posere ptičicu. Od topline izmeta, ova se ponovno povrati u život i onako, još u balegi, počne cvrkutati. Njen pjev je čula mačka. Mačka je izvuče iz govna i pojede. Eto, to je neka skraćena verzija iz koje se može izvući mnogo pouka. Od toga da ne treba premlad izlaziti iz gnijezda, da ne treba letjeti ako nemaš perja, ne treba ni na sav glas pjevati kad si u govnima… Ali najzanimljivija je ova: Onaj tko te posere ne znači da ti je neprijatelj, a onaj tko te izvuče iz govana, ne znači da ti je prijatelj.

Ovih dana, kod nas je velika frka zbog ulaska u EU. Nešto nas Slovenija koči. Čitajući jednu knjigu naišao sam na dobro anegdotu o tome kako je nastala EU. Obitelj Charlesa de Gaullea je imala kuću na selu blizu malene farme koja je proizvodila najsmežuranije kobasice u Francuskoj. Njih Francuzi zovu saucissons secs – dugačke, tanke, izobličene salame koje se obješene suše sve dok ne postanu tvrde kao vinska boca. Dakle, De Gaulle je bio veliki ljubitelj saucissona. Nakon Drugog svjetskog rata, stvari su se razvijale razmjerno mirno po Francusku i De Gaulle je često navraćao na selo i uvijek uživao u tom lokalnom specijalitetu. Međutim, jednom prilikom – nema kobasica.

Porquoi pas? – ljutio se general kome su objasnili da je farma u financijskim nedaćama i da više ne proizvodi kobasice.

De Gaulle je odmah krenuo u akciju. Parlamentu je predložio zakon kojim bi se stvorio sustav potpore malim farmerima. Međutim, industrijski sindikati su držali parlament u šaci, pa zakon nije prošao. Onda je De Gaulle pala na pamet sjajna zamisao. Zašto ne bi stvorili paneuropsku vladu koja bi financirala njegove kobasice? Nije mogao otvoreno priznati svoje prave motive, pa je čelnicima Italije, Njemačke i Španjolske (a sve su to države poznate po kobasicama) prodao mutni koncept zaštite europskih proizvođača od globalne konkurencije – i tako se rodio zajedničko tržište. Tako se rodila EU.

Ne bi htio ispasti euroskeptik, ali u ovom trenutku nisam siguran koliko je naš slavonski kulen spreman na izlazak na takvo tržište. Pričao o EU je priča o poljoprivredi i to nije loša priča ako se dobro pripremite. Brzi ulazak u Uniju ne bi trebao biti prioritet – već kvalitetan ulazak i kvalitetni pregovori. Događaji sa Slovenijom, pa događaji sa Gospodarskim pojasom na moru pokazuju pravu filozofiju te zajednice naroda u koju Hrvatska hrli kao 1918. u Jugoslaviju. Ideja i koncept zvuče dobro – ali realizacija je nešto drugo. S obzirom na geostrateški položaj, Hrvatska je trebala drugačije okrenuti pilu i postaviti se tako da nas mole da se integriramo, a ne mi njih. Sada su u blizini i braća Rusi koji bi sigurno primili našu delegaciju na čaj i votku, a samim time i poslali poruku našim susjedima da uvijek postoji alternativa. Na žalost, kumrovačka škola je zatvorena, a i ovi aktualni koji su je nekad pohađali su vjerojatno markirali većinu predavanja.

S obzirom na sve to, meni su Slovenci ispali simpa u cijeloj toj priči. Mali kalkulanti nas ucjenjuju za pola rali vinograda. Balašević je jednom za njih rekao da su «bečki konjušari» i jako su mu tada to zamjerili. Mislim da čak više u Hrvatskoj nego u Sloveniji. Međutim, Austrija je na našoj strani, kao i Češka. Zemlja iz koje dolaze moji preci se uprla svim snagama pomoći Hrvatskoj na putu u EU. Odmah se sjetim priče s početka i poante: «Onaj tko te posere ne znači da Ti je neprijatelj, a onaj tko te izvuče iz govana – ne znači da Ti je prijatelj.» Svaka čast Austriji i Češkoj na pomoći ali ipak: Danke Slovenija!
novotny @ 03:00 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.